Od siječanjske Rijeke do Rijeke svetoga Vida

Mnogi su danas skloni osporavati smisao karnevala. Tog okretanja svijeta naopačke jer se time, kažu, ne može pobjeći od onog hic et nunc.

Bez obzira tko što mislio o karnevalu, maškaranju, mesopusnim svečanostima,  činjenica je da mnogo ljudi obožava karneval. Mnogi će to proglasiti očitovanjem svekolike tjeskobe. No, kako bilo, ljude možemo podijeliti na one koji vole i one koji ne vole karneval. Ova povjesnica slikom i riječju upućena je onima koji vole karneval, ali i onima koji vole Rijeku, prošlost voljenog im grada, iako im karneval mio nije.

Kad su dana 20. siječnja 1502. godine portugalski moreplovci predvođeni Gasparom de Lemosom ugledali zaljev Guanabara, nazvali su ga Rio de Janeiro (Siječanjska rijeka). Misleći da je u pitanju rijeka, nisu ni slutili da je to mjesto budućeg grada koji će 500 godina poslije naseljavati gotovo 6 milijuna stanovnika i gdje će se na prosječnih 26 stupnjeva tijekom siječnja odvijati „najveći show na svijetu“ karneval u Riu.


U isto doba u drugoj Rijeci, gradiću u Europi s 2000 duša, udaljenom 9663 kilometara od Ria, smještenom na obalama Kvarnerskog zaljeva u Sredozemnom moru,   grad Rijeka sv. Vida već odavna slavi svoj tradicionalni karneval.

Ironijom slučaja, Portugal je u Brazil uveo kršćanstvo i običaje vezane uz katoličku tradiciju, ali je i u Portugal donio pojedine aspekte brazilskog stila karnevalskih svečanosti, osobito onih iz Rio de Janeira, s raskošnim paradama, sambom i mnoštvom brazilskih glazbenih elemenata. Štoviše, spomenimo da povratkom u prošlost prvi karneval u Riu bilježimo 1723. godine, a u modernom obliku ga nalazimo tek sredinom devetnaestog stoljeća kad su dokoni aristokrati, oponašajući europske običaje i trendove, posebice one pariške, uveli krabuljne plesove i sve što prati prpošne maškare.

Pokladne svečanosti u Hrvata su različite po sadržaju, kostimima i manifestacijskim oblicima. Vrlo su živahne u Hrvatskom zagorju i Međimurju, u Istri i priobalju, a najslabije u planinskom području, vjerojatno zbog  nepogodnih vremenskih prilika. Gradske i seoske  svečanosti se razlikuju, jer im je i porijeklo različito.

Obično se govori o  gradskom (urbanom) i prigradskom  (ruralnom)  karnevalu i maškarama. U takvoj podjeli je sadržan i vrijednosni sud. A po njemu, iz jedne perspektive, seljačko je ono staro, pravo, naše i domaće, a gradsko je novo, umjetno, strano nacionalnoj kulturi i lažno.

Iz druge perspektive, gradske su maškare lijepe, čiste i u skladu s profinjenim ukusom, a one prigradske  su proste, vulgarne, necivilizirane i prljave. Oba mišljenja imaju nešto zajedničko: odbacuju barem pola karnevalske tradicije. U hodu kroz prošlost grada Rijeke nailazimo na zapise o prigradskome karnevalu, karnevalu građansko-obrtničkog sloja i o dvorskom karnevalu (noble ball).

Karnevalski običaji grada Rijeke baština  su europskoga građanskog karnevala, poput onog Talijana ili Nijemaca, s  elementima folklora i  slavenske mitologije. Ili obrnuto. Pravo bogatstvo mesopusnih običaja živi u folkloru seoskih sredina riječkog predgrađa.    Ističemo zvončare kao najistaknutiju skupinu. Iako ne bi bilo mudro odvojiti gradski karneval u Rijeci od mesopusnih svečanosti okolice, zbog kratkoće ovog prikaza, pažnju ćemo usmjeriti  na grad.

Hrvatski publicist i političar Imbro Tkalac (1824.-1912.) u svojim „Uspomenama iz Hrvatske 1749.-1843.“ zapisao je: „Te maškarade su došle u Karlovac iz Italije preko Rijeke; u Zagrebu i u drugim hrvatskim gradovima nije toga bilo.“ I  danas  je najpoznatiji hrvatski karneval  ovaj riječki.

Design & Development: Multilink / m:web
Mapa weba