Od Sušaka pa do lipe Kostrene

Padom Austro-Ugarske Monarhije, uske veze Sušaka i Rijeke bijahu naprasito prekinute, pa je za Sušačane Rijeka postala inozemstvo, a oni tek nepoćudni stranci. Emancipacijom svoga gradskog područja, Sušak je i glede karnevala postao samostalan. Od svog osnutka Športski klub Orijent održavao je maskirane plesove i prigodne pokladne nogometne utakmice, pa je 1926.  godine priredio ples u Sanatoriumu na Pećinama (danas hotel Park), uz  pripomenu da će tu večer dvorana biti zagrijana čime je zajamčena potpuna udobnost.
Sljedeće subote svoju „veliku pokladnu večer" organizirao je Hotel Kontinental  u novouređenoj dvorani, uz sudjelovanje orkestra kojim je ravnao Artur Gervais (1878. – 1937.), otac poznatijeg pjesnika, Drage Gervaisa (1904. – 1957.). Večer je protekla uz bacanje korijandola, serpentina, te igri poput Šaljive pošte i drugih raznih pokladnih atrakcija. Njihova pripomenak glasio je cijene obične bez povišice. Naredne subote 31. siječnja Orijent je priredio novu zabavu, ali ovaj put izvan Sušaka,  u čitaoničkom domu u Dragi. Izuzetne Noći veselih krabulja organizirao je Veslački klub Jadran, dok je najveću pozornost privukla Viktorija svojim bojem Rifanaca. Oba kluba svoje mesopusne zabave održavala su u Trgovačkom domu, u kući Prve hrvatske štedionice, danas zgrada na Titovom trgu pod kućnim brojem 3. Kratko izvješće s jedne takve zabave iz 1928. godine glasilo je: "Ples odlično posjećen. Na pozornici su nastupili članovi i članuše u odijelima engleskih mornara, gdje su plesali originalni Charleston za što su dobili veliki aplauz." Nagrade su dobile: gđica Danica Gvozdanović, s 362 glasa za originalne maske engleskih mornara. Bio je to lijepi skupocjeni servis za likere. Drugu nagradu dobila je gđa Vera Vilhar, s 351 glasom, za svoje maske u lijepom i ukusnom orijentalnom kostimu, koja je pobudila naročitu pažnju. Brutto inkaso ove zabave bio je 17.000 dinara. Među posjetiteljima bila su i razna riječka športska društva, predstavnici Narodne čitaonice i konzulata iz Rijeke.

Sve bi kulminiralo na pokladni utorak kada bi tisuće ljudi preplavljale Strossmayerovu ulicu, Kačićevo šetalište i Jelačićev trg (danas Titov), ne bi li vidjele Princa Karnevala. Pokladna povorka sastojala se od mnoštva kočija, alegorijskih kola, brodova na kotačima, na kojima su bili Sušačani maskirani kao dimnjačari, pekari, vatrogasci, kapetani, mesari, postolari, stolari, konopari, lovci, Bodulke, Grobnišćice i nebrojeno mnoštvo različitih krabulja. Trsatska glazba smjestila bi se na Trumbićevom trgu, a bakarska pred Kontinentalom.

Toga dana cijeli Sušak bio je na nogama, u goste bi stigli ljudi iz udaljenih mjesta Gorskog kotara i Primorja, ali i iz susjedne Rijeke gdje su ovakve zabave bile zabranjene. Oni bez putovnice promatrali bi karnevalsku povorku s one strane mosta.
 
Pretvarajući Italiju u totalitarnu policijsku državu, vlada Benita Mussolinija je  nizom zakonskih odredbi 1925. i 1926. suspendirala slobodu izražavanja, pa sukladno tome nije bilo moguće ni organizirati karnevalske priredbe na kojima bi vlasti bile zasigurno motiv poruge. Tako su u Rijeci održavane brojne  maskirane plesne večeri, ali bez  tradicionalne karnevalske povorke Korzom.  

Strah od one stare latinske Castigat ridendo mores (Kažnjava smijehom običaje) iznjedrio je zakon kojim su suspendirane određene tradicionalne slobode inače dopuštene u nekim gradovima  Italije  za vrijeme karnevala, ali ne i za “ne-karnevalskog hoda” kroz godinu. Po starinsku uvrede i klevete bile su za karnevala dozvoljene po načelu Castigat morendo ridens, stoga su Organi javne sigurnosti u Odredbi o javnim zabavama koje se održavaju za karnevala morali odgovoriti na zahtjeve za nošenjem maske. Tako  je talijanski Zakon o javnoj sigurnosti br. 773 od 18. lipnja 1931. , dopunjujući one prethodne iz 1920. i 1926. godine donio odredbu: ”Zabranjeno je pojavljivanje na javnom mjestu maskiran. Počinitelj će biti kažnjen novčanom kaznom od 100 do 1000 lira. Zabranjeno je nošenje maske u kazalištu, kinu i na drugim javnim mjestima, iznimno u nekima razdobljima  i sukladno preporuci lokalnih organa sigurnosti otisnutoj na javnoj obavijesti.  Počinitelj će biti kažnjen novčanom kaznom od 100 do 1000 lira. Lokalne vlasti imaju diskreciono pravo da dozvole pjevanje i viku u doba poklada. Nakana zakonodavca je poštovati zakon, a ne zabraniti zabave i plesove, čak i noću, što je običaj i navika u doba karnevala.”

U subotu 17. siječnja 1925.  na četrdesetogodišnjicu osnutka riječkog odsjeka Club Alpino Italiano utemeljenog 12.siječnja 1885. kao Club Alpino Fiumano, održana je u Općinskom kazalištu Giuseppe Verdi veličanstvena plesna zabava pod nazivom Veglionissimo Alpino. Narednog dana se, u ranu zoru, poveća skupina planinara uputila na Lisinu, točnije u planinarski dom  Egisto Rossi, na 1184 metara ponad mora. Od željezničke stanice Matulji do doma na Lisini hodali su puna dva sata, ljubazni opskrbnik doma ih je nagradio jelom, pićem i glazbenim orkestrom.

O krvavom  ishodu karnevala 1941. godine Primorske novine od 27.veljače 1941. izvješćuju pod naslovom Krvavi završetak poklada NA GROBNIKU :
U utorak, na zadnji dan karnevala dovezen je kasno u noći u ovdašnju bolnicu 25-godišnji zemljoradnik iz Velih Dražica (Jelenje), Fićor Drago.
Fićor je te večeri išao na Jezero, da tamo u društvu ostalih mladića uz ples provede  posljednji dan poklada. U gostioni  „Valjan“, gdje je održavan ples došlo je između dviju grupa mladića do rječkanja, a  nakon toga i do tučnjave, u kojoj su došli u akciju i noževi. U nastaloj gužvi Fićor je dobio nekoliko udaraca nožem u trbuh, tako da su mu crijeva iskočila, a dobio je više ozljeda i po rukama. Čim je dovezen u bolnicu podvrgnut je operaciji. Njegovo stanje kreće na bolje.
Žandarmerijska stanica u Čavlima povela je izvide da ustanovi lice koje je nožem udarilo Fićora i da ustanovi na kome je krivica da je došlo do svađe i tučnjave."
Bila je to slutnja ratne katastrofe koja se bližila pitomom primorskom kraju.

Po svršetku rata, nove komunističke vlasti nisu bile poput onih fašističkih. One samo nisu bile sklone karnevalskom ludovanju. Njihova odluka da isključe pokladno slavlje iz kalendara društvenih zbivanja bila je još jedan odlučan odgovor zapadnim imperijalistima i neprijateljima naše zemlje i naše slobode, neprijateljima sretnog života koji gradimo sebi i svoj djeci, neprijateljima mira. Tako nekako.

I dok se očekivalo da će stari riječki karneval, sušačke poklade, trsatski mesopust, postati opet pučkim manifestacijama, ili jedinstvenom svečanošću novoujedinjenog grada, režim je naumio iskorijeniti tradiciju. Odbačen kao naslijeđe osuđivanoga i prezrenoga, samo po zlu ocjenjivanoga građanskog društva, u Rijeci je dijelom uspjelo, a u obližnjim mjestima im to nije pošlo za rukom. Primjerice, 1948. nakon zabrane pusta, grupa Halubajaca demolirala je milicijsku postaju i završila u zatvoru, s kaznom  od 3 do 9 mjeseci.  Teške poratne godine, razorena privreda, siromaštvo,  slom starog sustava, iseljavanje - useljavanje  staro-novog stanovništva, borbeni ateizam i dogmatika “Novog doba” doista su istisnuli karneval i maskirano slavlje s riječkih ulica. On više nije postojao u formi kakvoj se održavao u starom Sušaku i još starijoj Rijeci. To je bilo  primjereno tek djeci, i to nižeg uzrasta.

Nekako kao logičan svršetak toga bolnog procesa, koji se događao kroz dva desetljeća, u kome su bile odstranjene sve one karnevalske radosti, šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća, potaknuti propinjajućom turističkom privredom, hoteli Rijeke i riječke regije za zimskih mjeseci započeli su sa programom maskiranih plesnih večeri za domaće i strane goste. Sušački hotel Jadran i Park su bili prvi. 

Design & Development: Multilink / m:web
Mapa weba