Bitka poklada i posta

Premda podsjeća na neke svetkovine iz doba starog Rima, poput saturnalija (od 17. do 23. prosinca prema našem kalendaru), kojima se u nizu razuzdanih zabava zazivala sreća za proljetne poljodjelske radove, karneval kakvim ga danas znamo, nastao je u srednjem vijeku.

Karneval - olimpijada humora i duha sjevernoprimoraca 
 
Ka Rijeci gravitira cjelokupni sjevernojadranski kraj  koji je postojbina smionih mornara, žilavih ribara i radišnih težaka. Tu na   kamenu, moru i suncu nastao je skroman puk  koji voli ribu, vino, pjesmu i smijeh. More mu je oblikovalo tijelo i dušu, svijest i savjest, temperament i mentalitet. Smijeh i humor su jedna od osnovnih značajki primorskoga čovjeka. Čak ako se za pust i ne maškara, ne pleše i ne pjeva, on se smije, šali. Taj smijeh  uvijek ima mjeru, mjesto i vrijeme. Ponajbolji opis karaktera Primoraca, kako ih autor naziva „Gornjeprimoraca“ dao je zaboravljeni čakavski pjesnik Mate Dvorničić (1896.-1961.) u eseju „Utjecaj mora na psihu Gornjeprimoraca“ tiskanom u zagrebačkoj „Novoj Evropi“ 1929. godine:

„...Što se tiče našega čovjeka, ja nalazim u Gornjem Primorju tri oaze koje su možda najstarije, ali koje mi se čine posve jednakoga tipa i u mišljenju i u radu i u načinu života i u govoru, a to su: riječki stari grad  ili — kako ga mi zovemo — Gomila, zatim Bakar i Senj. To su djeca iste familije, koja su se selila i preseljavala u ova tri mjesta. Stari Riječanin imade na vlas isti dijalekat kao  Bakranin  i  kao  Senjanin,  isti  način  izražavanja  svoga mišljenja,  iste običaje,  isto  držanje i isti temperament.  Sva trojica su neke vrste duševne aristokracije u Primorju, dok su ostali Gornjeprimorci — za njih građane — nešto niže, inferiornije —:  „Ja san Rečan,  Bakranin,  Senjanin   (Se non te segno ma te bullo!'), a ti si Kirac, Grobničan ili Broskvar  ili Bodul“, što znači:  „Ja sam netko, a ti nešto, — roba koja se kupuje“. Dapače, isti rod ćete pronaći u ova tri stara gornjeprimorska mjesta, a ako odete s Gomile i Trsata malo dalje, naići ćete na sasvim drugi tip ljudi, baš kao i van Bakra i Senja. Rečan, Bakranin, i Senjanin, kao građanin, pun je sebe, „prefriganac“  , koji ne voli raditi, odan inerciji i prilično beskarakteran,  iako  je inače sposoban i duševno obdaren; kapricijozan  je  i lažljiv. Evo,  kao primjer,   jedna-dvije predratne anegdote   (koje  mi   je  ispričao  profesor  Riječanin,  g.   Srećko Jurandić). Kaže, pobunili se stari Riječani i poslali deputaciju plac komandantu.  Ovaj,   držeći  da  se  radi  o  nekoj  političkoj demonstraciji, pobojao se i naredio vojnicima da budu u pripremi, utoliko prije što je vani čekala masa svijeta. Kad  je zapitao delegate što žele, oni mu saopćiše da su došli zatražiti - da na trgu svira muzika! Ili, druga jedna anegdota. Kiša pada kao iz kabla. Pred hotelom „Deak“ u Rijeci, u kojem je odsjeo neki carev general, stoji na straži jedan Ličanin Jelačićeve Regimente. Prilazi mu jedan stari grbavi Gomilar, vadi iz  špaga  stolarski  metar  i  stavši  pred  vojnika  s  nabijenim bajunetom na pušci kaže mu nabusito da izadje van iz stražarnice, jer da je Gjeneral naredio da izmjeri „kažot“, da bi još dva takova načinio. Ličanin, neznajući za šalu, izlazi na kišu, a grbavac okrene kažot na drugu stranu i izgubi se u mraku..."

Ovo svjedočanstvo sjevernojadranskog mikrokozmosa najbolje se ogleda za vrijeme poklada, a karnevalizacija društvene stvarnosti trajni je oblik življenja. Usud naših prostora. Krijepio je humor naše pretke u oporoj svakidašnjici i ohrabrivao ih u nesigurnim vremenima. Humor je  viteško nadmetanje, specifična duhovna olimpijada u kojoj vještiji, snalažljiviji i dakako duhovitiji odnose pobjedu. Kandidata je puno, a na tronu može stajati samo jedan.

Design & Development: Multilink / m:web
Mapa weba